Top 10 similar words or synonyms for brozović

jurčić    0.962096

ladić    0.961656

hadžibegić    0.956906

slaviša    0.955107

vujović    0.954660

prodanović    0.954075

dautbegović    0.952361

ahmetović    0.951199

rukavina    0.950913

stjepanović    0.950608

Top 30 analogous words or synonyms for brozović

Article Example
Miroslav Brozović Članak Kako se kalio fudbal
Miroslav Brozović Miroslav Brozović (Mostar, 26. augusta 1917. - Mostar, 5. oktobra 2006.), je bivši jugoslavenski nogometaš.
Miroslav Brozović Odbrambeni igrač, igrao za HŠK Zrinjski Mostar, HŠK Građanski Zagreb, a nakon II. svjetskog rata igrao je za FK Partizan Beograd i od 1950. za klub FK Sarajevo, ali u dvostrukoj ulozi: igrač i trener, s kojim je 1967. osvojio šampionat bivše države.
Miroslav Brozović Nastupio je 17 puta za "A" i 2 puta za "B" sastav Jugoslavije, za hrvatsku nogometnu reprezentaciju 17 puta. Učesnik je Olimpijskih igara 1948. u Londonu, gdje osvaja srebro.
Spisak redovnih akademika HAZU Dalibor Brozović -
Spisak vanrednih akademika HAZU Dunja Brozović Rončević -
Stranka demokratske akcije Prvi osnivački kongres održan je 26. maja 1990 u svečanoj sali hotela "Holiday Inn". Tu će Dalibor Brozović, koji je došao kao gost ispred HDZ-a, pomenuti teze velikohrvatskih zagovornika da će se "granica Hrvatske braniti na Drini" i "da je Bosna meki trbuh Hrvatske". Ovo je ostalo nezapaženo jer je vladala velika euforija među prisutnima, no nakon ovoga je bilo izvjesno da Brozović ne može računati na Izetbegovića. Alija Izetbegović je održao govor gdje je naveo da:
FK Sarajevo U septembru 1948. godine, klubu se pridružuje i tadašnja jugoslovenska fudbalska legenda, Miroslav Brozović, koji je u velikoj mjeri u klub donio potrebno iskustvo. Mostarac je ranije nastupao za FK Partizan a bio je i kapitan reprezentacije Jugoslavije s kojom je na olimpiskim igrama u Londonu osvojio i srebrnu medalju. Brozoviću je ponuđena pozicija igrača i trenera što je i prihvatio, okrenuvši se ka cilju da klub uvede u jugoslovensku prvu ligu jer je upravo po okončanju prethodne sezone klub napustio elitni rang nogometnog takmičenja.
Historijski pregled jezika u Bosni i Hercegovini Od 60-ih godina nadalje hrvatski jezik se sve više vraća korijenima, pa se, usprkos partijskim proklamacijama, dotjerani jezički izraz hrvatskih pisaca i lingvista (Novak, Šoljan, Katičić, Ladan), kao i medija, vidljivo udaljava od srpske jezičke norme, kako ekavske, tako i ijekavske; nemali dio hrvatskih lingvista (npr. Brozović) praktički je ignorirao jezičku praksu u Bosni i Hercegovini, postavši tako učesnikom u toj politici (samo je manji dio hrvatskih, kao i bošnjačkih pisaca, digao glas protiv jezičkoga posrbljivanja BiH: najpoznatiji su Koroman i Dizdar); u Bosni i Hercegovini je od 60-ih godina do propasti SFRJ održano mnoštvo simpozija o jeziku u jezičkoj toleranciji (skoro 1 godišnje, od 1975 nadalje), što je bio jasan znak da partijsko vodstvo vidi kakvo je stanje u praksi, ali nema volje ni snage išta mijenjati; modernizacija je dovela do društvene integracije Hrvata, Srba i Muslimana, dokidajući vjersko-narodnosnu izoliranost, no s pomiješanim rezultatima, od kojih je na polju jezične politike najvidljivija bila prevlast srpskog ijekavskoga idioma i latiničnog pisma.
Historijski pregled jezika u Bosni i Hercegovini Hrvatski lingvisti se slažu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako značajnima. Mjesta slaganja su sljedeća: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. vijeka, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. vijeka. Istodobnost konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovina 19. vijeka) ne znači ništa, jer se dva toka jezičke historije oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u međusobnim uticajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i filološke), bio jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik nije se raspao propašću SFRJ, nego nikada nije ni postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda političkih dogovora i pregovora, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Ono što se označavalo zapadnom i istočnom varijantom, ili zagrebačkom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili srpskog- zasebni su standardni jezici, što se nije smjelo javno priznati zbog političkih pritisaka. Hrvatski lingvisti se razilaze u pitanju kada je nastao hrvatski standardni jezik: jedna škola tvrdi da je to bilo oko 1750, s presudnom ulogom novoštokavske književnosti Kačića- Miošića i Relkovića; druga, da je to pojavom hrvatske književnosti na štokavsko-ijekavskom narodnom idiomu u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić) (1480-1500), ili, najkasnije, ostvarenjima razvijenoga jezika u prvoj polovini 17. vijeka, s umjetničkim djelom Gundulića i gramatikama i rječnicima Bartola Kašića i Jakova Mikalje (1600-1650). Za srpski jezik se drži da je nastao reformama Vuka Karadžića, no, da su te reforme, u onome dijelu koji se tiče hrvatskog, već ionako bile u svim elementima prisutne u korpusu hrvatske pisane riječi decenijama i vijekovima prije Karadžića. Većina hrvatskih lingvista ne smatra da je srpski dio hrvatskog, nego, kao standardni jezik, njegov "mlađi brat". Katkad se provlači paralela urdua i hindija, od kojih je stariji, urdu (muslimanska varijanta temeljena na dijalektu hindustani, jezik sjeverne Indije nastao u 17-18. vijeku), stavljen u razinu hrvatskog, a hindi (hinduska varijanta iz 19. vijeka) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskom. Za bosanski je stav prema imenu jezika identičan onom srpskih lingvista (tj. da bi ime jezika trebalo biti bošnjački), a razlikuje se u tome da se ne misli da je bosanski dio hrvatskog (ili srpskog) jezika, nego da je još nedovoljno standardiziran nacionalni jezik čija dijalekatska sličnost ili istost s različitim dijalektima kojima govore Hrvati i Srbi nema nikakve posljedice po samostalnost jezika. Ili - štokavski dijalekt i poddijalekti nisu nacionalno vlasništvo nijedne nacije, dok je standardni jezik nešto što nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista pojedinoga naroda, i već se time ne može podvesti pod hrvatski i srpski jezički kišobran. Dominantne stavove o hrvatskoj jezičkoj historiji su oblikovali Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i Milan Moguš.